- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Jednoga dana, davno, u prošlom vijeku... troje Beograđana otišlo je u Pariz. Bilo je to vrijeme drugačije od onog kada je 1780. učeni Dositej Obradović drhteći od uzbuđenja na krovu kočije upirao poglede prema daljini i najvećem gradu svijeta – Londonu. Od one noći, četrdesetih godina 19. vijeka, kada je Vladimir Jovanović, budući srpski liberal i ministar (otac prvog, velikog Slobodana), na putu za Sorbonu, u daljini, po beskrajnom stubu svjetlosti, prepoznao Pariz. Kojadinovićima se „grad svjetlosti“ učinio banalnim, prozaičnim, imitacijom samog sebe, rekoše u jednom intervjuu - „merkantilan“. Zato su kupili korito broda... Sami su na tom temelju izgradili jedrenjak sa dva jarbola. Ukrcali su se na brod koji su nazvali‚ „Kli kli‘‘ i iz komunističke distopije na vrhuncu, zaplovili oko svijeta. Ukrcali su se zajedno otac Srboljub (građevinski inežinjer), majka Jelena (profesorka fizike) i njihov nedavno rođeni sin Vanja. Zaplovili su morem koje jedva da su poznavali. Te 1976. bez mnogo iskustva i sa malim djetetom na brodu, već u Biskajskom zalivu preživjeli su tešku buru. Bile su to vode u kojima je 1901. propao brod‚ „Nemiri‘‘, naš poslednji veliki, bokeljski jedrenjak. Kabralovim i Magelanovim rutama prošli su preko Kanarskih i Zelenortskih ostrva ka Brazilu, pa na sjever prema Gvajani, Karipskom moru, kroz Panamski kanal ka po Darvinu slavnom Galapagosu. Jedrili su zatim posred najvećeg okeana na Zemlji, sve do do Markiskih ostrva, a odatle na Tahiti. Tamo je Srboljub radio tokom dvije godine, a rodila im se i ćerka Mila. Odatle su nastavili ka Australiji. Na atolu Suvorov našli su dvoje brodolomnika. Dalje su se otisnuli ka Samoi, pa Valisu i Fidžiju. Kroz Toresov moreuz preplovili su između Australije i Papue Nove Gvineje, uplovivši u Indijski okean.
Prošli su oluje i brojne izazove i opasnosti. Upoznali su veliki svijet, onakav kakav je. Kada su se poslije 1981. naselili na ostrvu Reunijon, prekomorskom francuskom departmanu na južnim pučinama Indijskog okeana, nijesu znali da će na lijepom vulkanskom ostrvu ostati osamnaest godina i da će tu odgajiti djecu. Narednih godina su pedesetak puta plovili ka obližnjim obalama Afrike i Azije. U Srbiji i Jugoslaviji postali su slavni. U to vrijeme junaci medija su bili takve ličnosti, a ne estradni paćenici i ološ sa margine društva. Sjećam se, dijete sam bio, kada sam gledao dokumentarne snimke koje je komentarisao Vanja Kojadinović. Porodica je živjela na Reunionu, do časa kada je NATO napao Srbiju i Crnu Goru. Kojadinovići su smatrali da „ne mogu da sjede negdje daleko i slušaju o bombardovanju svoje zemlje“. Poslije decenija izbivanja, sa svojim narodom preživjeli su tragediju agresije i gorčinu poraza. Na Reunionu potom na njih više nijesu gledali isto. Ukrcali su se sa brojnim prijateljima i zaplovili prema Jadranu. U Crvenom moru doživjeli su brodolom, koji se srećom završio bez žrtava. Obnovili su brod i doplovili do Izraela, a odatle do Kipra. Narednih godina Jelena i Srboljub Kojadinović razmišljali su gdje da se skrase u starosti. Željeli su da odu u Crnu Goru, ali kako su 2002. godine izjavili, tamo ne bi išli ukoliko se ova država otcijepi. Jednu zemlju su već napustili zato što su ih kao Srbe tamo loše gledali. Premišljali su se da li da odu na Korziku ili u Grčku. Prošle su decenije i Vanja ja odrastao. Godine 2002. već je bio inženjer za vještačku inteligenciju. Poput brata, i Mila je studirala veliku školu, proučavala je biohemiju. Bavila se sportom i bila juniorska prvakinja Afrike u triatlonu.
Moreplovci koji su prvi među Srbima porodično oplovili svijet, nakon mnogih decenija vratili su se kući. Prije nekoliko godina upoznao sam Srboljuba Kojadinovića u pošti u Vasinoj ulici u Beogradu. Prišao mi je, razgovarali smo u redu o nekoj nacionalnoj temi. Najsnažniji utisak koji sam ponio sa tog uzgrednog razgovora, koji nažalost nikada nije nastavljen, bile su istovremene superiornost i skromnost tog čovjeka. Pustio sam da mi se strpljivo i detaljno predstavi i nijesam mu rekao da sam ga poslije prve rečenice prepoznao i da sam ga u stvari, bez njegovog znanja, upoznao u djetinjstvu, kao velikog čovjeka našeg naroda. Govorio je o čestoj temi u tekstovima koje je pisao tih godina, o potrebi očuvanja nacionalnog identiteta u svijetu globalizacije. O bogatstvu različitosti i potrebi za jednim boljim, tolerantnim i mirnijim svijetom.
Priča o Kojadinovićima je povijest o slobodi i stvaralačkoj smjelosti koja je, kako su to govorili marksistički mislioci, „od čovjeka stvorila diva“. Kojadinovići su poznavali prvog Južnog Slovena koji je samostalno oplovio svijet – Hrvata, Jožu Horvata – i sa njim su ostali prijatelji uprkos godinama rata dva naroda.
Na Trinidadu su sumnjičeni da su sovjetski špijuni, na Sejšelima su naletjeli na vojni puč gdje im je značio pasoš sa ćiriličnim natpisom jer su pučistički oficiri bili školovani u Moskvi, u Adenskom zalivu bacili su sidro na svega 600 metara od razarača američke ratne flte‚ „Kol‘‘ koji je pred njima potopljen u prvom velikom napadu Alkaide... Ti detalji, kao i priče o tome gdje su mijenjali nož za ovcu, lovili čudnovate ribe, trgovali na lokalnim jezicima („na engleskom je sve skuplje“), kuvali na visećoj brodskoj peći i jeli iz tanjira, dubokih da se hrana ne bi prolivala, koje su zvali „noše“ postali su dio kulturne istorije srpskog naroda.
Kada je početkom mjeseca umro, Srboljub Kojadinović stao je u red uz Milana Jovanovića Morskog (koji je krajem 19. vijeka plovio Žutim morem), dr Kostu Dinića (člana srpskog krunskog savjeta, koji je prije sto četrdeset godina obilazio „žarku Afriku“), uz profesora Mihaila Petrovića Alasa (koji je ribario na pučini Karipskog mora) i naše crnogorske pionire u Argentini...
Bog da mu dušu prsti.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)